Šećer na kraju – Papuk trek & trail

Zadnja utrka Treking lige i baš kao šećer na kraju, održao se Papuk trek&trail.
Za mene jedna vrlo sentimentalna trka, jer mi je to bila prva treking utrka tamo negdje davne 2011. kad je to bila i prva treking utrka u našoj „ravnoj“ Slavoniji.

Tko god odradi ovu trku, zna zašto sam stavila navodnike. Ako mislite da Slavonija ima samo ravnice, preporučujem ovu trku. Nakon toga vam neće više na pamet past da ikad kažete da je Slavonija ravna. Organizacija kao i svake godine je bila vrhunska, domaćini Baraberi svake godine rasture, a to se vidi i po broju trkača koji je sve veći iz godine u godinu.

Mogli ste birati između 3 kategorije s obzirom na to koliko slavonskih vrhova želite pretrčati.

Tako je najkraća kategorija bila duljine 9 kilometara, srednja 17, a najdulja koja je bila kombinacija traila i orijentacije oko 26 kilometara (kažem „oko“ jer o vama ovisi koliko se gubite kad dobijete kartu u ruke).
Cijeli tjedan se pratila vremenska prognoza, oće kiša – neće kiša, ali na kraju nas je vrijeme vrhunski poslužilo. Iz jutarnje magle, već na prvom brdu nas je obasjalo sunce. Dan prije je padala kiša, što je po meni samo poboljšalo trku, jer ako u cilj ne uđeš blatan do koljena, what’s the point?

Konkurencija je svake godine sve bolja i jača, tako da sam s obzirom na količinu treninga za ovu utrku (čitaj 0 treninga brda), odlučila izvući najbolje od trke kroz druženje, uživanje u prirodi i duga stajanja i čakulice u feed zonama i puno (stvarno puno) fotkanja. Mislim da im nije ni trebao službeni fotograf…
Završili smo svi živi i zdravi s obzirom da je bilo dosta blata i lišća, na koje posebno treba pripaziti kad se spuštaš dolje, a pogotovo na kamenje koje ne vidiš i vrlo je tanka granica između uspješnog spuštanja i kotrljanja dolje.

Kasnije sam shvatila zašto toliko volim trailove.

Nema tu neke forse. Oni koji ganjaju postolje idu pun gas, dok većina ide iz čistog gušta, dobrog društva i spikice na feed zonama. Ove godine sam prvi put išla kao ova većina i mogu vam reć da sam došla do cilja, a da se nisam nimalo razvalila, i nije loše mogu vam reć.

Mislim da ni na jednom maratonu nećeš vidjeti 10 trkača kako lagano grickaju nešto, pričaju, a uglavnom i nazdrave nekom domaćom lozom.

Isto tako, tu se sklapaju najbolja prijateljstva, jer po muci se poznaju prijatelji. Oni koji će te gurat do vrha brda, i koji će te čekat jer si kupio premale tenisice i sad već nemaš pola noktiju dok skoro pužeš nizbrdo.
Također, razlika u godinama ne postoji. Mi od 20 i nešto imamo puno toga zajedničkog s onima od 50 i nešto. Jer… sve nas je spojila ista ludost, da vikendom ujutro trčimo tamo po nekim brdima, veselimo se finišerskoj medalji, i častimo se grahom i pivom nakon dobro odrađene trke, ma koliko god nam trebalo da dođemo do cilja.

I zato je trail poseban, jer ama baš svatko može biti dio njega.

Tražiš trenera za trčanje? Javi se Dorini.