Soča Outdoor Festival

Soča Outdoor Festival

Litice koje je voda vijekovima probijala ukrašene zelenom mahovinom i plava boja vode na trenutak me baca u stanje potpune povezanosti s okolišem. Iako sam prvi puta tu, prožima me osjećaj da sam ovdje oduvijek.

Kod odabira utrka koje ću trčati na prvom mjestu su mi uvijek prirodne ljepote i mjesta koja do sada nisam posjetio. Kada sam u veljači, na predstavljanju Trail i Treking lige za 2018., saznao da se ove godine u sklopu lige trči Soča trail izbor je bio jednostavan. Datumi su istog trena zabilježeni u kalendar. O ljepotama rijeke i doline Soče slušao sam već godinama od prijatelja i poznanika. No uvijek je nešto drugo bilo na redu, a izlet u dolinu Soče uvijek je vješto izmicao iz mog rasporeda.

Pripreme za Soča Outdoor festival

Kako se datum Soča Outdoor festivala približavao plan za produženi vikend se iskristalizirao. Dogovorio sam se s frendom da idemo zajedno kako bi troškovi puta bili podnošljivi, bookirali smo smještaj u okolici Tolmina i uz pomoć googla usuglasili što ćemo posjetiti.

Konačno je došao i petak ujutro i pokret prema Sloveniji i Tolminu. Nakon par sati ugodne vožnje dolazimo u Sela pri Volčah gdje smo rezervirali smještaj, upoznajemo se s našom domaćicom Patricijom, ostavljamo stvari i žurno krećemo prema Tolminskim koritima.

Tolminska korita

Gledajući fotke na netu bio sam spreman na to da ćemo posjetiti prekrasno mjesto. No ljepota u stvarnosti bila je nekako iznad fotki. Već nakon ulaza na područje korita, koji se btw plaća 5 EUR po osobi (vrijedi svakog centa), spuštajući se prema rijeci Toliminki uživamo u prekrasnim zelenim nijansama rijeke. Potpuno bijelo kamenje na obalama čini zanimljiv kontrast zelenoj boji vode. Svakih nekoliko metara zastajemo, fotkamo i uživamo. Spustili smo se do same rijeke gledamo ušće Zadlašćice u Tolminku, vodu kako se valja, pjeni i žubori.

Krećemo prvo lijevo u pravcu Hudičevog mosta. Čim smo krenuli u kanjon nestvarni prizori su pred nama. Ovdje voda poprima kristalno čistu plavu boju. Litice koje je voda vjekovima probijala ukrašene zelenom mahovinom i ta plava boja vode na trenutak me baca u neko stanje potpune povezanosti s okolišem. Iako sam prvi puta tu prožima me osjećaj da sam tu oduvijek. Obuzima me misao kako bi bilo super kada bih mogao prespavati u nekoj udubini na litici kanjona i samo gledati tu ljepotu i slušati huk vode.

Moj frend Bero me prenuo iz razmišljanja i krećemo nazad prema ušću pa na uspon prema Medvjeđoj glavi. Lokalitet je dobio ime po stijeni koja se zaglavila između litica Zaldlašćice, a izgledom podsjeća na medvjeđu glavu. Kanjon je ovdje prilično dubok, a rijeka i slapovi koje tvori glasni i divlji. Naslanjamo se na drvenu ogradu i uživamo u pogledu.

Kada smo se nauživali krećemo dalje prema Zadlaškoj ili Danteovoj jami. Prema priči poznati pisac je nakon protjerivanja iz Firence neko vrijeme proveo na području Tolmina kao gost nekog biskupa. Navodno je i neke stihove svoje Božanstvene komedije napisao ovdje pa je jama njemu u čast dobila njegovo ime. Jama je otvorena samo prvih 25 metara dok je ostatak zatvoren za posjetitelje. Odlazimo dalje do Hudičevog mosta s kojeg se pruža nejljepši pogled na čitav kanjon. Uživamo još jednom u pogledima na rijeku i polako krećemo prema izlazu.

Tolmin

Jurimo na ušće Tolminke i Soče kako bih preuzeo startni paket za utrku. Nakon prijave sjedamo u prvi restoran na koji smo naišli. Naručujemo špagete bolonjez i dva radlera. Čekamo preko pola sata hranu čija kvaliteta nije opravdala naše čekanje. Jedan od lošijih bolonjeza u životu. Pijemo još jedan radler da isperemo okus iz usta i bježimo iz Gostilne k Martini. Ovo je ujedno bio i jedini razočaravajući trenutak cijelog izleta. Noć je pala, mi smo u apartmanu i žurimo na spavanje.

Soča trail 45km

Start utrke je već u 7 sati i treba se odmoriti. Dugih 45 km je ispred mene, a 1600 metara uspona i isto toliko nizbrdica samo čeka moj trenutak slabosti. Kako to obično bude pred velik događaj san neće na oči. Prevrćem se po krevetu tu i tamo zaspim. Naravno da sat zvoni minutu nakon što sam konačno iscrplje zaspao. Nema veze, ustajem se brzinska higijena, oblačenje, priprema ruksaka i trk na doručak. Patriicja je organizirala doručak u 6 ujutro i to doručak nakon kojeg je svako sjećanje na jučerašnji bolonjez konačno nestalo.

Kruh, naresci, namazi, domaći đemovi od borovnice i marelice, med, croasani, sok, mlijeko, čaj, kava, svježe voće ma nema čega nije bilo. Jedemo na terasi i uživamo u pogledu na okolna brda. Krećemo na start utrke. Na startu se okupilo oko 80 luđaka koji u 7 ujutro kreću na pustolovinu dugu 45 km.

Nema tu vođenog zagrijavanja i nabrijavanja mjuzom sa zvučnika. Ovdje su samo nabrijani čudaci, vukovi samotnjaci mrkog pogleda s onim neobjašnjivim sjajem u očima.

Konačno krećemo peglati prve kilometre kroz kamp i okolicu ušća. Prvi dio brzo prolazi trčimo po ravnom da se mišići zagriju ovako rano ujutro. Nakon 6 km dolazimo do prvog uspona na brdo Mengore. Na vrhu se nalazi crkva i pruža se prekrasan pogled na dolinu. Slijedi silazak pa ponovno uspon na Kozlov rob brdo sa starim dvorcem na vrhu. Jurimo dalje opet nizbrdo pa ravniji dio do ulaska u Tolminska korita.

Opet kreće uspon prema Javorci i zatim lagani dio u dužini oko 6 km do 25. kilimetra utrke. Taj dio vodi po dijelom asfaltnim, a dijelom makadamskim putem kroz hlad šume. Nakon dva uspona ovaj dio staze dobro mi je došao da se noge malo odmore. No kako to obično ide iza lakšeg dijela kreće uspon i teži dio. Prvo 4 kilometra uspona do sela Čadrg pa zatim kilometar silaska i onda najteži uspon na planinu Prode.

Ovdje u svega 3 kilometra treba odraditi oko 350 metara uspona. Na ovom usponu sam se poprilično potrošio i na vrh sam došao iscrpljen nadajući se malom predahu kod silaska. Staza me ovaj put prevarila silazak u sljedeća dva kilometra nije toliko strm ali staza čitavo vrijeme visi u desnu stranu. Svaki korak je borba s otklizavanjem i ravnotežom.

Završava i taj dio s okrepnom stanicom na kraju koja pruža potrebno osvježenje. Organizator se dobro potrudio i sve stanice njih 14 bilo su odlično opskrbljene i pićima i hranom. Bilo je tu svega od vode, iso stara, cole, kikirikia, suhog grožđa, banana…

Na ovoj stanici uzeo sam veći odmor jer staza se sada opet uspinje najjačim usponom do sada. Dužina samo kilometar uspon 200 metara visinske razlike. I za kraj slijedi opako strmi silazak kojim u 2,5 km silazimo s preko 800 mnv na svega 200 mnv. Stižemo ponovo na Tolminska korita i preko ušća Zadlašćice i Tolminke krećemo na završni dio prema cilju.

Ovaj dio prolazim automatski, ne zapažam ništa samo stavljam nogu ispred noge i čekam kada ću začuti buku, a zatim i ugledati cilj. Konačno je tu. Bodrenje dolazi do mojih ušiju adrenalin se konačno osolobađa i tijelo kreće brže prema cilju. Ulazak u cilj je moguć na dva načina, prolaskom preko mosta ili prolaskom kroz Tolminku.

S osmijehom na licu ulazim u vodu koja istog trena hladi umorne mišiće. Evo me cilj je tu. Naporno ali osjećaj ulaska u cilj uvijek potisne patnju i umor. Sretan zbog završetka utrke odmaram na plaži. Bero odlazi po hamburgere i radler. Hrana kao da propada kroz mene. Tijelo se potrošilo kao da istog trena sve što stavim u sebe pretvara u energiju i troši nemilo sve što proizvede.

Ostatak dana provodimo u gradu sjedeći na terasi malog kafića. Noć pada i diže se vjetar. Bježimo u toplinu apartmana gdje očekujem da zaspem u trenu. No naravno ništa od toga. Cijele noći mišići se hlade bol se osjeti, ali ona koja kada boli osjećaš neku perverznu ugodu jer te podsjeti da si ostvario nešto dobro, nešto što i bol čini ugodnom i podnošljivom.

Slap Kozjak

Ustajemo opet rano ujutro. Mogu se ustati bez većih problema znači sve je ok možemo dalje. Vjetar je puhao čitavu noć i još uvijek je dosta jak. Na redu je odlični doručak, a zatim krećemo prema Kobaridu u posjetu slapu Kozjak. Nakon kratke vožnje uz Soču dolazimo do Kobarida i preko Napoleonovg mosta doalzimo do parkinga, ishodišne točke za posjet Kozjaku.

Ostavljamo auto i plaćamo parking 2 EUR za 1 sat i 20 min. Hodamo 5 minuta i stižemo do visećeg mosta preko Soče. Fotkamo kajakaše koji prolaze i rijeku koja žuboreći oduševljava svojim zelenilom. Krećemo dalje prema slapu. Još 10 minuta hoda i dolazimo u predvorje pećine u kojoj se smjestio slap. Obala s razbacanim kamenjem i malim stupama koje su posjetitelji složili od manjeg kamenja daje neki poseban štih.

Vlaga se osjeti u zraku i neki poseban osjećaj poštovanja prema snazi i ljepoti prirode se uvlači u mene. Ulazimo u pećinu koja je u polumraku. Slap je na suprotnoj strani, a iznad njega svjetlost prodire kroz rupu u stropu. Prizor je bajkovit, huk slapa koji svoju vodu ulijeva u smaragdno zeleno jezero doista daju neki fantasy moment. Divimo se dobrih 10-tak minuta, a onda prepuštamo drugima da se nauživaju ove ljepote.

Velika korita Soče

Vraćamo se do auta i krećemo dalje prema velikim koritima Soče. Dok Bero vozi ja uživam u pogledima na dolinu rijeke. Nakon nekoliko kilometara stižemo i na velika korita. Izalzimo iz auta i krećemo u razgledavanje. Kanjon nije tako dubok kao na Tolminskim koritima, ali ljepota u kojoj se isprepliću zelena i plava boja vode sa sivim tonovima stijena zaokuplja naša osjetila. Pastrve bezbrižno plivaju dok se neki posjetitelji odlučuju na kupanje. Mi pratimo rijeku uzvodno. Svakih nekoliko metara dolazimo do ruba kanjona fotkati.

Izvor Soče

Vraćamo se u auto i krećemo prema izvoru Soče, našem zadnjem cilju ovog izleta. Vozimo se do mjesta Trenta i krećemo na cestu prema Vršiću te se na jednoj obilježenoj serpentini odvajamo za Kočo pri Soči. Ovdje se parkiramo i krećemo prema izvoru koji je udaljen 15- minuta. Kako se penjemo huk Soče koja izvire iz planine i odmah se u slapovima ruši postaje sve glasniji. Zadnji dio uspona prije dolaska do izvora osiguran je sajlama i nekoliko klinova.

Potreban je povećan oprez, ali ako imate malo kondicije nije ga problem prehodati. Teško je riječima opisati ljepotu samog izvora, čistoću te vode i to plavetnilo koje vas potpuno preuzme. Teško je maknuti pogled s te rupe ispunjene najljepšom vodom koju sam ikada vidio. Uživamo u svakom pogledu na izvor i planine koje ga okružuju i zatim se vraćamo do planinarskog doma. Sjedamo malo odmoriti pojesti štrudlu popiti sok. Bacamo posljednje poglede prema na ovu ljepotu i krećemo prema Zagrebu.

Od izleta u Tolmin i dolinu Soče očekivao sam puno no dobio sam puno više nego sam očekivao. Priroda je takva da sam hrpu puta poželio ostati zauvijek na tim mjestima. Tolminska korita, slap Kozjak i izvor Soče su mjesta na kojima bih mogao sjediti staima i danima upijajući ljepotu i neku pozitivnu energiju koju šire. Tolmin i cjela dolina Soče bogato su područje kako prirodnim ljepotama tako i povjesnim znamenitostima koje namjeravam obići prilikom sljedećeg posjeta. Ovdje se može provesti i tjedan dana, a opet ne posjetiti sve zanmenitosti i sve što priroda pruža.

Pretraži utrke
Novo na blogu
Soča Outdoor Festival
29. siječnja 2020.
29. siječnja 2020.
Gdje trčati u Zagrebu
29. siječnja 2020.
Salomon
BUFF!
Akcija!
Preporučujemo: